Postoji svega nekoliko stvari u životu koje su inherentno iskrene, nevine i direktne. Neke od njih su: umjetnost i penis. Čemu od tog dvoje pripada ManMachineov “Now I am Immortal“, saznajte u sljedećih par paragrafa. Iako je glazbenu recenziju generalno teško napisati, a dobru glazbenu recenziju još teže, ovu je bilo samo teško.

Kad se ekscentrični slikar baci u kadu punu boje i onda glumi čovjeka-valjka, bacajući se po ogromnom bijelom platnu, to je umjetnost, doslovno ostavljanje traga. Ako čovjek stavi glazbene instrumente oko sebe i onda se poput epileptičara baci na i oko njih, je li i to umjetnost? Vjerojatno ne. Međutim, ono što je Goran Uroić, osoba koja stoji iza ManMachinea, efektivno napravio, je metaforičko bojanje zvuka svojim mozgom, uronjenim u tonove sintisajzera, ali paralelno zadržavajući melodične i harmonične strukture, no bez da žrtvuje onu osnovnu emociju koja je pokrenula stvaranje. A ono što sam ja efektivno napravio, je napisao najveći proljev od rečenice ikad. Rezultat toga je zvukovni pejzaž daleko od idealiziranog i spokojnog pejzaža renesanse, i puno bliži onome iz post-impresionizma i ekspresionizma, upravo zbog tog prijenosa osobnog unutrašnjeg stanja u opipljivu fizičku manifestaciju (think Van Gogh i Munch), no na osjetilima nam ugodan način. Jedna od prednosti toga kada je album djelo jednog mozga (i mašine) je upravo ta preciznost u oslikavanju unutarnjih doživljaja, koji su inherentno osobni. Druga prednost je što nema nekog zgodnijeg bubnjara ili basista koji će ti pokrast pičke. Ako je muzika dobra, ti sve jebeš.

Goran i Mašina Uroić su (očito heteroseksualni, nema potrebe za referendumom) par koji je iznjedrio potomka kojeg su nazvali “Now I am Immortal”. No, kako ponekad (ili počesto) u životu bude, tako je i sam odgoj bio problematičan. NIAMI je pokazivao znakove depresije i anksioznosti od najranije dobi, zbog čega su ga njegovi roditelji uputili na stručnu psihološku procjenu u ordinaciju dr. Note, s nadom u uspješnu dijagnozu i tretman. Nakon nekoliko dana ispunjenih sa slušanjem svega što NIAMI ima za reći, prilažem svoj stručni nalaz i mišljenje.

jainiamJa i NIAMI prilikom obrade

KLINIČKI GLAZBENI CENTAR
Klinika za psihološku medicinu
10000 Zagreb

NIAMI, rođen 4.11.2011., iz Zagreba, glazbeni album u žanru synthpopa.

Psihologijska obrada je učinjena samoinicijativno, nakon što je kod ispitanika uspostavljen osjećaj napetosti i nervoze.

Na samom početku (Chaos) se primijećuje impresionistički način pričanja, kojem nedostaju pojedinosti. Ne govori se o subjektu, ne govori se o samom događaju; sve je usmjereno na doživljaje koje ispitanik proživljava, dok se pritom potpuno liši bilo kakvih detalja i pusti da osobni emotivni pejzaž dočara unutarnju atmosferu. Ona ima veću važnost od same stvarnosti, koja služi samo kao okidač unutarnjih proživljavanja. Ovakav tip pričanja karaksterističan je za osobe sa histrionskim poremećajem ličnosti (ICD-10, F60.4). O traumatičnom događaju o kojem NIAMI ima ruminacije nije rečeno ništa, no za naslutiti je kako se radi o prekidu veze, te o kojem, iako je prošlo dosta vremena, ne može prestati razmišljati i zbog kojeg mu je mučno. Ruminacije vezane uz odnose s ljudima su česta karakteristika graničnog poremećaja ličnosti (ICD-10, F60.3), no karakteristika takvih ruminacije je da su ili depresivne ili pune ljutnje. U ovom slučaju, više zvuče stresno i anksiozno, nego depresivno ili agresivno, tako da bih ih prije vezao uz histrionsku ličnost s elementima granične (Miltonov podtip: infantilna histrionska).

Nakon hipnotičko-repetitivne anksioznosti koja je otvorila monolog, na red dolazi anegdota o đavlu (Devil), u kojoj je depresivna nota zamijenjena histeričnom i još nestabilnijom. Iako bi nestučnom oku prvo palo na pamet kako se radi o početnim stadijima disocijativnog poremećaja osobnosti (ICD-10, F44.3) (Devil takes control / There’s nothing I can do / Devil makes me x), na kraju vidimo suočavanje (Devil makes me see / That the devil’s me) koje istovremeno upućuje na normalno kognitivno funkcioniranje i na depresivni element (zamaskirana mržnja prema sebi, osjećaj krivnje), opet protkan stresom. Zbog teme anegote i načina pričanja o njoj, implicirao bih mješoviti anksiozni i depresivni poremećaj (ICD-10, F41.2).

Nakon skoro deset minuta, NIAMI mijenja ploču (puns all around!), i počinje pričati o Isusu (Elvis is Jesus is Elvis). Izjednačava dvije bitne i (naoko?) različite figure (Elvisa Preselya i Isusa sv. Nazarećanina Krista INRI o moj Bože!!), što upućuje na moralni relativizam i natruhe nihilizma. Međutim, teško mi je iscijediti nešto više osobno, tako da ovoj pjesmi mogu dijagnosticirati samo Bono poremećaj ličnosti društvene angažiranosti (ICD-10, U2.0). Ubrzo nakon toga počinje pričati nešto o geometriji (Geometry), koja nije najbolji primjer prijenosa (pretpostavljam depresije), pa ću ju preskočiti. A iskreno, i nisam baš najbolje razumio o čem je pričao.

Nakon digresija o Isusu i geometriji, započinje pričati o običnome danu (Fake plant), priču koja je jednostavna i predivna, daleko bolja od sličnoimene plačipičkaste pjesme Radioheada. Na jednostavan i potpuno hladan način dočarava atmosferu sunčanog dana, čiji ga sadržaj (ljepota?) u potpunosti zaobilazi (profil disforije i anhedonije). Implicira se osjećaj praznine i otuđenja od stvarnosti, budući da njegov unutarnji svijet višestruko nadglasava vanjski, što ocrtava egoističnu crtu. No, čak i iz flegmatičnosti isparava histerija. Ne neiskrena histerija, ali ni snažan afekt, već nešto poput psihotične flegmatičnosti, nastale kao ravnoteža između vrha i dola sinusoide. Teoriju potvrđuje kad pred sam kraj 12 puta ponavlja Can’t stand this oscilation. Iako se oscilacije u raspoloženju često vežu uz bipolarni poremećaj (ICD-10, F31), čini mi se da je on prespor za oscilacije o kojima se ovdje priča. Isto vrijedi i za ciklotimiju (ICD-10, F34.0), pa je izražen suspekt kako se više čini kako se radi o interakciji tipa osobnosti i stresora. Kolebljivost u emocijama opet upućuje na histrionsku ličnost.

niamit2Jedan od NIAMIjevih odgovora u projektivnim testovima

Na posredan način (In my room), počinje priča o prekidu, promjeni u sobi koja se nije promijenila, indiferentnosti okoline (ali i recipročnosti: World is a stage / I choose to ignore). Problem je u naoko nikakvoj promjeni realnosti, kad je sve isto, ali nije isto. Iako melankolično, osjeća se i paralelno čuđenje, kao da je riječ o nepotpunom razumijevanju i suočavanju na emotivnoj razini. Duh osobe je nestao i soba je praznija/drugačija. Ova anegdota nema dijagnostičku vrijednost, budući da je osjećaj tuge normalan nakon gubitka drage osobe ili raspada odnosa s njom.

Depresija pada u drugi plan, a nova priča (There is no excuse for hunger) počinje napeto i anksiozno, s izraženom osobnom notom valjanja mozgom po sintisajzeru. Uočljiva je repetitivnost koja upućuje na ruminacije, začarane krugove misli, kao i trajnost i intenzivnost doživljavanja istih. Ovo je možda najveselija, ali i naj(pasivno)agresivnija priča izgovorena do sad. Priču karakterizira opet impresionistički stil kojem manjka detalja, a fokus je stavljen na doživljaj, što podebljava već uočene histrionske crte. Jedan od razloga anksioznosti bi mogao biti nedostatak closurea u nekom odnosu. Nakon toga (Fuck war and everything about it) mijenja ton i zvuči zlobno, kao da se ispitanik ruga samome sebi što se uopće nadao nekome životu i ljubavi, ako je riječ o osobnom konceptu. Zbog naglašene (auto?)agresije, udaljio bih se od klasične depresivne epizode (ICD-10, F32), i eventualno anegdotu smjestio u depresivnu epizodu bipolarnog poremećaja (ICD-10, F31). Indikativno je što se na životno razočaranje ne reagira isključivo tugom (što bi bila karakteristika nefunkcionalnih depresivnih ljudi), nego agitacijom, stresom i agresijom, što upućuje da je depresija samo sekundarni simptom unutarnjih dubljih psihopatoloških stanja u ovom kontekstu, npr. sublimiranom narcističkom bijesu.

Na planu ličnosti prisutne su depresivne tegobe, a u anegdoti o “Hillary” (Tears) posebno su vidljivi simptomi krivnje i egzistencijalističke melankolije. NIAMI priča o uzajamnoj, ali nepotpunoj ljubavi, no zbog manjka detalja teško je znati je li riječ o simptomu opsesivno-kompulzivnog poremećaja vezanog uz odnose ili retrospektivnoj realizaciji. Perzistentan je osjećaj krivnje, te je vjerojatnije kako je melankolija o kojoj priča narcistička, a manje usmjerena na sam događaj. Iako je imao još nešto za reći (Train Toilet O.D.), 45 minuta naših konzultacija su došli kraju.

U cjelini, rezultati psihologijske obrade upućuju na ispitanika s parcijalnom histrionskom infantilnom ličnosti (HIPD), kod kojeg dominiraju depresivne i anksiozne tegobe, ali se stječe dojam da je depresivnost više sekundarna i odraz je unutarnjih uznemirujućih stanja. Budući da postoji komorbiditet HIPD-a s drugim metalnim poremećajima, poput kliničke depresije, bipolarnog i anskioznog poremećaja, ali i drugim poremećajima ličnosti (poput narcističkog), preporučam ponoviti obradu glazbenog psihologa nakon usporedbe s mlađim bratom/sestrom, zbog velikog genetičkog i okolišnog utjecaja na razvoj ličnosti.

Čitav tijek konzultacija je snimljen na kazetofonu i može se javno (i besplatno!) poslušati OVDJE.

manmacrec

Advertisements