Mark Kozelek = Sun Kil Moon, Jimmy LaValle = The Album Leaf. Sun Kil Moon nisam slušao uopće (last.fm kaže 45 skroblova, kojih se ne sjećam), a The Album Leaf jako volim. Njegov “One day I’ll be on time” je jedan od meni najboljih instrumentalnih albuma koji su izvrsna podloga i uvod u ugodno kišno spavanje. Bio sam zaintrigiran time kako će zvučati ti lijepi (nekima dosadni, newageasti, monotoni) instrumentalni u kombinaciji s glasom od lika kojeg se ne sjećam da sam slušao. I, mogu vam reći, rezultat je dobar.

Album je miran, podloge su repetitivne i jako lijepo pašu uz Kozelekovu hladnu depresiju. Iako, moram priznati, teško mi je za povjerovati da netko tko se preziva Kozelek može bit depresivan. To je kao da kažeš da Alojzije Stoprd boluje od narcističkog poremećaja ličnosti. Takve dijagnoze su rezervirane za ljepša imena. Od albuma ne očekujte neku divlju vožnju koja će vas provesti emocijama kao Čačić Mađarskom (?), kao ni pretjerano oduševljenje dinamikom i zovom na gibanje tijelom koji neki zovu plesom. Stvar je mirna, ugodna i dobro dođe za pozadinsko slušanje (dok u jednom trenu ne postane predivna). Ceiling gazing i He always felt like dancing su mi dosadniji dijelovi albuma, dok su neki od highlighta svakako You missed my heart i By the time that I awoke. Generalno, preporuka, i svakako bolje od mbv-a. He-he.

perils2013

Advertisements