Prvo sam mislio ovo napisati na engleskom, tako da moja engleski-govoreća publika (ha ha) zna da nisam neki maloumnik čiji blog followaju jer su i oni maloumni, ali želim ovo napisati odmah, a ne da mi se smišljat kako frazirat neke stvari na nematerinjem mi jeziku. Dakle, hrvatski mi je bio drugi izbor. Ali to ne mora značit nešto loše; pa i ti si drugi izbor svojoj curi pa vam ide sve okej, šta.

Dakle, Laneway festival je nešto kao Terraneo u Hrvatskoj: jedini festival na koji se isplati ić. I tu sve sličnosti prestaju. No o tome u tekstu.

Prvi bend koji je nastupao je bio Kings of Convenience. Njih sam preskočio jer mi se nije dalo budit rano ujutro, a počinjali su u 12:40. Plus boli me kurac za njih?

Druga je nastupala Polica, u 13:45. Međutim, ja sam se uspio izgubit u jebenom centru grada i nisam mogao nać koncertni prostor, pa sam tako zakasnio i nisam čuo prvu pjesmu-dvije, no čuo sam jeku iste dok sam šetao prema festivalu i to mi je govorilo “Luka, ovo će biti dobar dan!”. Koje li stupice! No, Polica je predivna uživo. Zvuči točno onako kako treba zvučat, glas joj je pre snažan i kad izvodi stvari uživo, a koncert je završila s Wandering Star i Amongster, što skraćeno znači da sam imao duševne erekcije od ljepote pjesama.

Nakon toga su bili Cloud Nothings, čiji album zlostavljam zadnjih nekoliko dana. Odmah ću vam reć, oni su bili za kurac. I zvučali su za kurac. Ne znam jel to greška tonca ili njih, ali me ni ne zanima. Izvoli se lijepo pripremit, ko Polica! U biti je bar djelomično bila greška tonca jer neki mikrofoni nisu radili i iskapčale su im se stvari stalno, al mislim da tonac nije kriv za to ak zaboraviš kak ti ide vlastita pjesma i počneš pjevat di ne treba, pa skužiš da si zasrao i brzo prestat. Ah. Albumski su snažni, govore o potraćenom vremenu i nasrtaju (!) na Sjećanje (album im se i zove “attack on memory”). I onda ih vidiš na stejđu i to je šačica klinaca od 20 godina i koji kurac oni imaju bit nostalgični, za čim, tim što im je mama mijenjala pelene? Pa pička ti materina smrdljiva. I još loše zvučite. Tad sam otišao po pivo i malo fotkat.

lane

Uočite postotak hladovine.

Sad sam već sjedio na travi i počeli su Divine Fits. Njih nisam čuo nikad prije, ali su bili oke. Mislio sam da su to bili Of Monster and Men, ali nisu. Da bar jesu. Of Monsters and Men je smeće. Ljudi su singalongali i generalno bili dobre volje, a muzika je bila vesela. Koji kurac su se došli zabavljat na festival, ostavi to sranje za svoja četiri zida.

Idući su bili Japandroids. Za njih sam se čak digao i otišao u publiku jer se sjećam da mi je negdje u podsvijesti ostalo kako su oni dobri. Ili debili. Jedno od tog dvoje. Uglavnom, dovoljno me zaintrigiralo da odem među vesele ljude i pokušam ih ubrat, ali nisam uspio. NEZZ.

Nakon njih sam se samo pomaknuo na Nicolasa Jaara, koji zvuči kao plesni dijelovi novog the xx-a stavljeni na ripit. Prvih 5 minuta mi je bilo super, a kasnije kad sam skužio da svira jednu te istu pjesmu već pol sata me podsjetilo na neke aktivnosti s bivšim djevojkama. HOOOOO!.

Nakon njih je bila Kimbra, al to mi se nije dalo slušat, plus počeo sam bit opet gladan i žedan. Pa sam otišao po neke pive i jelo. Gledao sam ju na ekranu iz udaljenog reda za piće i bila mi je jako lijepa te bih se vjerojatno zaljubio u nju da mi se dalo slušat to njeno prenemaganje. Kad smo već kod redova. Red za cugu izgleda kao red u lunaparku. Kao kad igraš zmiju na nokiji 3310 5 minuta i radiš sve živo, samo da ne ide ravno. Tako izgleda red. I na cugu se čeka, BRAT-BRATU, 15 minuta. Popizdio sam. I zato sam, kad sam konačno došao na red, uzeo toliku količinu alkohola da se više ne moram nikad vraćat.

Za hranu je bila ista priča. Išao sam jest kebab neki i brijem da sam u redu bio 20 minuta, ako ne i više. Uzeo sam goveđi kebab, bio je ok. Kad smo već kod govedine, danas me je CIMER INDIJAC zamolio da ne jedem govedinu u kući zbog religijskih razloga. Rekao sam oke jer sam se žurio na festival. ALI NIJE JEBENO OKE. Ok, tvoj je jebeni frižider, ali ako hoću, jest ću jebenu govedinu u svojoj sobi, debilčino. Meni smeta smrad tvojih govnastih gomolja zemlje koje jedeš pa ti ne serem ništa, srbočetnički idiote. Onda sam se zapitao, bi li Theo Gosselin tolerirao takvo neko sranje. Normalno da ne bi. On ne bi ni živio ovdje. ALI ako zamislimo da bi, ili bi idući dan doveo živu kravu i zakalo ju pred njegovim očima ili bi doveo svoje gej prijatelje i jebao ih u čmar pred očima indijca, kesući mu se u facu. Ako je kesući uopće glagol. Ali čak i da nije, Theo bi to napravio. Izmislio bi glagol i onda to napravio, što god to je.

Nakon Kimbre je bio neki bend na kojeg toliko nisam obraćao pozornost da nema smisla ni da pišem kako se zove.

Onda su došli Alt-J. Kao prvo, dečki stvarno lijepo zvuče uživo. Otvorili su s Tessalate i onda su im se raspali instrumenti, pa su se samo pokupili sa stejđa. Mali gomolj u meni je cvao od sreće: sad konačno imam pisat o čemu! Koje jebene face! Očito je organizator bio u kurcu i nakon što su instrumenti svima porikavali ili bili poštimani tako da je tonac imao komad penisa u uhu umjesto bubnjića. Predivno! Ali onda su se vratili za 5 minuta, ispričali i rekli kako im je žao zbog problema, ali da su sad sve riješili i da će se morat potrudit i napravit najbolji ŠOU-PROGRAM ikad. Kao prvo, to je nemoguće, jer je najbolji šou-program ikad bio Sedma noć, a kao drugo – ne lažite.

Pjevač Alt-J-a izgleda kao mješavina paža, viteza i tamburaša. Gitaru drži na takav način i senzualno pjeva, pa su se djevojčice raspištoljile i vrištale čim bi vidjele njegovo lišce na velikom ekranu. Meni je izgledalo kao da zamišlja da je umjesto mikrofona penis, budući da je bio toliko blizu njemu svojim usnama, koje su se lelujale oko mikrofona s udaljenošću od dva milimetra do istog. Kad su počeli s Breezeblocks, ljudi su podivljali. Šta oni ne znaju da sam JA otkrio tu pjesmu i da, zapravo, uopće nije toliko dobra? Koji kurac imate divljat onda? Fakat su mi jebeno digli tlak. Pogotovo neke četiri butrice koje su ponavljale onaj “NA-NA-NANA” ritam kad nije trebalo i usput se smijale. Ha ha, kako jebeno duhovito. Kao Isusova smrt.

Paž iz Alt-J-a i njegova ponosna rukica

Yeasayer su bili idući. Njih nikad prije nisam slušao jer sam mislio da je to bend koji samo idioti mogu slušat. Druga pjesma koju su izveli me jako podsjetila na Linkin Park, samo bez Mikea Shinode. To mi se jako svidjelo. I imaju one neke gumbiće koje stisnu pa super zvukovi izlaze, ne znam kako se taj instrument zove, ali nije sintisajzer. Kasnije su pjesme bile sve lošije jer me više nisu podsjećale na Linkin Park. Ali nisu ni toliko loši koliko sam mislio da će bit. Pored mene je bio neki visoki nabildani kinez u potkošulji koji se fakat razbacivao. Izgledalo je kao da je pojeo 5 bombona i našmrkao se 10 grama spidare, toliko je sretan bio. Baš mi je drago bilo zbog njega, najiskrenije i od srca. Vidjelo se na njemu da se zabavlja. Odlučio sam da tako mora biti i meni.

Bat for lashes mi se iskreno uopće nije dalo slušat jer me počelo boljet TIJELO, al ajde, da vidimo kak će bit. Možda čak i zbarim neš na račun toga što je to muzika za butre. Dolazi Natasha Khan na stage (nemam pojma zašto joj znam ime) i neki lik ispred mene se dere “I love you!”, onda ona nešto kaže nevezano jer ga nije čula, a onda se on opet dere “I love youuuu!”. Mislim, nije butra loša, ali malo je butterface. Ima dobre noge, to je istina. Al ako ti je Natasha Khan neki stereotip te ljepote i/ili talenta zbog kojeg ćeš se derat tako nešto, kakva ti je onda cura?? I, naravno, dolazi cura od lika par minuta kasnije. I, naravno, gabor je. HE HE.

Za dvadesetak minuta se lik okreće meni i pita me je li mi dobro. Ista stvar mi se desila u Zouku prije par tjedana, neki nevezani likovi. Koji kurac? Jel izgledam bijesno ili umorno dok plešem? Ili, kao Mark Corrigan, da imam epileptični napadaj? Rekao sam mu da sam okej i da zašto pita, ali mi je samo dao HAJ FAJV. Ja ne razumijem modernu komunikaciju.

Ali zbog toga sam počeo razmišljati. Recimo, onom pre kinezu s Yeasayera nitko nikad ne bi uletio s “jel ti dobro?” jer se jebeno vidi na njemu da jest! Želim biti kinez s Yeasayera!

Tame Impala – njih zovem Lame Impala i Lonerism mi je za kurac, pa mi se nije dalo slušat to smeće. Otišao sam doma.

Gotye – Ja sam gotye. Zaš bi slušao samog sebe?

I tako je festivalu za mene došao kraj. Izgubio sam se i pri povratku nazad. Napokon, nakon pola sata i ispitivanja raznih milicajaca, nađem ja stanicu. Stanice su im lijepe, moderne, s puno refleksivnih površina zvanih ogledala. Tad sam prvi put vidio sebe. Ovo je što sam vidio.

IMAG0534

Unatoč savjetima organizatorima da ponesemo neko mlijeko/ulje/feces za sunčanje, ja to nisam uradio. Ta već sam 2 mjeseca tu i nisam zagorio ni trunke, koji će mi to kurac, neovisno o tome što sam na JEBENOM EKVATORU. Pozitivna stvar toga kad imaš grdobinu od nosa je, što odmah vidiš kako si lijepo izgorio. No to nije sve. O ne, dragi moji prijatelji i člankonošci. Nije samo grdobina izgorila. Ovo je moja ruka zaštićena festivalskom narukvicom, koju sam onda pomaknuo.

IMGP4478

Uočite i nedostatak pigmenta u prstima, budući da su bili skriveni od sunca <3

Konačno mi je bilo jasno zašto me onaj lik pitao je li mi dobro. Organizam mi trenutno probavlja sve utočene viski-kole, gradi mišiće jer sam jučer dizao snažne terete u teretani, sintetizira proteine koji moraju popravit svu štetu nanesenu mi DNA, bori se protiv zaraze koja mi hara radnim mjestom. I JEBE. Da, sve to. Moj organizam je najbolji ikad, bolji od tvog. Osim ako ne umrem tijekom noći. Ukoliko se to desi, ovo je moj zadnji tekst. To zaključuje ovu recenziju.

Advertisements