Ovo je prvi album od Jensa koji sam ikad poslušao. Prva slušanja su bila ugodna, tiha i melodična, toliko ugodna da Čovjek lako padne u zamku i pomisli kako će ovo biti krasan album za slušanje u pozadini dok ispunjava svoju poreznu prijavu u Excelu i/ili napamet uči skriptu iz Geobotanike ili nekog sličnog maloumnog predmeta. A ne, ne. Čovjek bi tako pao u zamku. Klopku. Stupicu. S vremenom, sve više prekrasnih suptilnosti iskače iz prividne jednostavnosti i Čovjeku postane jasno kako je ovaj album uzgajatelj (grower na engl.). Osim što uzgaja kvalitetu s vremenom, tako uzgaja i osjećaje! O da da, ovaj album je toliko osjećajan da bi vas grupica Bad Blue Boysa unakazila kao anus navijača Hajduka da vam tijekom slušanja ovog albuma u tramvaju slučajno ispadnu slušalice iz mp3 uređaja, koji ga onda počne reproducirati na svoje zvučnike, omogoćavajući im da čuju koja ste “emo pederčina”. Kad smo kod toga, baš me zanima kako bih doživio album da još imam srce i dušu, koje su mi nepovratno pojele sve bivše djevojke. Digresiram.
Glazbeno gledano, ovaj album me tematski podsjeća na The Magnetic Fields. I, iz nekog razloga, na stari Saturday Looks Good To Me i The Pipettes. Pjeva se o slomljenim srcima na ponekad zabavne načine, koristi se humor, ali svima je jasno da osoba koja je napisala te riječi boluje od raka duše (htio sam napisati srca, ali to postoji i nije romantično :C). Srcolomi se pretaču u krasne i suptilne lingvističke manevre, a kao jedan od boljih predstavnika toga bih izdvojio The World Moves On i The End of the World Is Bigger Than Love. Užitke proučavanja lirskih eskapada ću ipak prepustiti vama. Od pjesama s najvećim potencijalom za ripitanjem, tu su već spomenuta The End of the World Is Bigger Than Love i She Just Don’t Want to Be With You Anymore, pjesma koju preporučam svima koje je odjebala neka kurvetina. Pardon, cura. Nakon glazbeni pomalo razigranog albuma, on završava s obrnutom reprizom onoga kako je počeo, s punom verzijom Every Little Hair Knows Your Name, koja je tužna na sve moguće načine. Što to znači s konceptualnog stajališta ostavljam vama na interpretaciju. A kao da ćete intrepretirat koji kurac, boli vas jebena KARUSINA. Možda troje od vas 50 će uopće skinut ovaj album i poslušat ga, a sretan sam ako jedna osoba uopće uprati o čem lik priča i promisli malo zašto je album složen tako kao što je. Jebeni normalerosi. Da zaključim recenziju: ovo zaista je prvi album od Jensa koji sam poslušao. Ali definitivno neće biti zadnji. Pre poruka.
OZBILJNA NOTA 