Za one koji ne znaju, Purity Ring je izmislio novi žanr u glazbi. To je isti žanr kojeg je Scarlett Johansson izmislila u filmu i kojeg su zalasci sunca izmislili u fotografiji. Taj žanr se zove LIJEPO. I zaista, kad slušate Shrines od Purity Ringa, jedna od prvih stvari koja će vam pasti na pamet je “ovo je lijepo”. Kroz čitav album se provlači melodičnost, ritmičnost, harmoničnost (i vjerojatno još par riječi koje završavaju na -čnost) uz lijepe i poprilično procesirane vokale. Ta ljepota se ne zadržava samo na navedenom, nego se proteže i u tekstove pjesama koji, osim svojom emotivnošću, često iznenade i nekim lijepim tehničkim detaljem i igranjem riječima (somberly, somberly / linger lie longer-ly u Amenamy), a i sami naslovi pjesama su ponekad igrarije (Obedear – oh, but dear). Nije na razini Nekci Menij, ali hej. Album ponekad ima momente kada zvuči kao smirenija verzija Crystal Castlesa (najočitije u Belispeak i Obedear), no tamo gdje je Crystal Castles pregojazna gotičarka s ogromnim dojkama i nikakvim kriterijima za izbor partnera za noć (kada se Alice dere, a bas i bubanj paraju bubrežnu stijenku), Purity Ring je profinjena manekenka s Britanskim naglaskom (Meganino nježno pjevanje i smireniji ritmovi). Na momente se možda doima frigidnom, no istovremeno je senzualna. Bože, moram prestat s retardiranim poredbama. Od pjesama bih izdvojio Fineshrine (blaga, lijepa, emotivna, glitchasta), Belispeak (mračnija i brža, no opet umjerena u tome) i Lofticries (sporija i umjereno mračna, idealno za upoznavanje s opusom) kao dobra ostvarenja, dok možemo izvodijiti i neke koje nisu toliko uspjele. Recimo, Grandloves (hip-hopasti beat) i Cartographist (najmračnija na albumu). Shvaćam njihovu razlikovnu poantu (da album ne zvuči premonotono), no mislim da su mogle biti bolje realizirane. Sve u svemu, solidno ostvarenje.

Poslušajmo:

Advertisements